Zajednica i radio

O medijima zajednice, ili medijiam građanskog društva pisala sam više puta, malo konceptualno, malo na primerima.

Iz jednog izveštaja o raspravi održanoj u Hrvatskoj na temu zašto i kako pomoći ovakvim medijima (primetite da kod nas nema ni tih medija ni pomoći ni rasprava) našla sam zanimljiv deo o primerima medija zajednice u Velikoj Britaniji:

[community radio] može funkcionirati sasvim lokalno, poput onog koji radi samo u vrijeme teniskog turnira i u sklopu teniskog kompleksa u Wimbledonu, ili pak periodički, kao Radio Ramadan koji tijekom svojeg svetog mjeseca slušaju muslimani. Na sjeveru Engleske postoji i nekoliko postaja koje emitiraju isključivo za treću dob, a program čine, na primjer, penzioneri koji čitaju dnevni tisak za one koji više ne mogu sami ali još uvijek čuju, dok se u podlozi smije vrtjeti samo glazba napisana prije 1950. godine. No, postoje i slični korisni programi za nešto mlađu populaciju, s jednako blagotvornim učinkom. Radijska postaja 11 FM u Leedsu, na primjer, tvrdi da je samo mjesec dana nakon uvođenja programa za mlade u tom području stopa kriminala pala za trideset i tri posto.

Postavlja se (retoričko) pitanje: Da li su građani u Srbiji ili Hrvatskoj baš toliko zadovoljni svojim komercijalnim i državnim (tzv. javni servis) medijima da im ne trebaju mediji građanskog društva?

photo credit

/community media, alternative media, Serbia, Croatia, UK/