Žiri je rekao...

Pre nekog vremena pomenula sam takmičenje Evropskog novinarskog centra na temu vode i moju seriju postova o Dunavu.

Žiri je izabrao pobednike/ce i dao obrazloženja za svakoga.

Ovo sam ja (shameless self-promotion, kako bi neki rekli:))

"Larisa Rankovic from Serbia!

Larisa´s series on the Danube river has been impressive. Nice use of photos, extensive research, originality, and some surprise takes on the topic - such as 'Danube and its Music'."

Hvala EJC.

Nagrada je reporting trip u Portugal, pretpostavljam da će se ovde naći neki od utisaka.

SHARE & Žene u tradicionalnim i novim medijima

Share program

Blizu tri četvrtine rukovodećih položaja u novinarstvu širom sveta zauzimaju muškarci koji obavljaju i dve trećine reporterskih poslova, rezultati su novog istraživanja, prenosi Bi-Bi-Si (BBC). Žene su najbolje zastupljene u Evropi, a najgore u Aziji, pokazala je studija koja je obuhvatila 170.000 osoba u 522 novinske i medijske kuće. Istraživači su ustanovili da je među novinarima zaposlenim u štampi, radiju i televiziji 65 odsto muškaraca i 35 odsto žena i da gotovo nikakav napredak nije postignut u odnosu na prethodnu anketu koja je sprovedena 1995.

(Pregled, 28. mart)

Sa druge strane, online mediji pružaju, barem u načelu, mogućnost mnogo samostalnijeg kreiranja uslova stvaranja i poslovanja, pa time i položaja.

O položaju žena u IKT sektoru bilo je govora na nedavno održanom skupu koje je organizovalo Ministarstvo za telekomunikacije i informaciono društvo. Osnovana je i Globalna mreža žena u IKT-u baš na inicijativu ministarke Jasne Matić i ministarstva koje je do skora (pre rekonstrukcije Vlade) vodila.

Na predstojećoj SHARE konferenciji o mogućnostima ženskog online aktivizma govoriće poznata egipatska blogerka Dalia Ziada, dobitnica Ana Lind nagrade za novinarstvo u 2010. godini za tekst "A space for unveiling the minds of young Muslim women". O njoj je pisao i časopis Time, a učestvovala je i na skupu koji je organizovao The Daily Beast - Women in the World, odakle je i You Tube snimak gore.

U Japanu se menjaju načini komuniciranja

Usled svih katastrofalnih događaja u Japanu tokom prethodnih nedelja, mnogi od savremenih sredstava komunikacija postali su nedostupni. Zbog toga su građani prinuđeni da se okrenu nekim alternativnim i starijim komunikacionim kanalima.

Evo nekoliko odlomaka iz teksta Njujork Tajmsa:

In a technology-crazed nation where many people were glued to cellphones and accustomed to the Internet’s nearly instantaneous access to information, being cut off has proved disorienting and frightening. Many local governments in the hardest-hit areas, desperate to reach residents with important emergency information, have reached into the past for more tried-and-true means of communication, including radios, newspapers and even human messengers.

(...)

Throughout the country, people have turned to low-tech alternatives in their sometimes frantic search for news of loved ones in quake-affected areas. They have posted notices on bulletin boards and recorded tearful pleas on television. Even in Tokyo, normally a high-tech showplace for the nation, residents have turned to improvisation.

(...)

“In a disaster, radio has been the best way to get real-time information,” said Mr. Hashimoto, a 56-year-old magazine editor who said he had long dreamed of starting a radio station. “All you need is a hand-held receiver and batteries, or a car radio.”

(...)

Many shelters are also printing their own mini-newspapers. In his free time, Katsutoshi Maekawa, a city employee who works at the Sokei Elementary shelter, produces the Sokei Community Daily, a one-page newsletter that tells refugees here about events at the shelter and surrounding neighborhood.

SHARE

Posle deset godina Exita, dobijamo SHARE.

U pitanju je konferencija u organizaciji State of Exit Fondacije koja će biti održana u Beogradu od 7. do 9. aprila. Ideja je da se na jednom mestu povežu novi mediji (preko dana) i muzika (noću). Interesantna zamisao, nadajmo se i takvoj realizaciji.

Stay tuned, or attend.

NYT: No More Casual Clicking...Barem ne besplatno

Foto: Uživam u jednom od septembarskih vikend izdanja štampanog NYT

U konkurenciji sa raznim drugim oblicima internet izdavaštva, tradicionalni mediji su otvorili svoje elektronske arhive za besplatan pristup, te je sada moguće veoma lako pratiti pisanje o različitim temama i ličnostima u dugom vremenskom periodu.

Ovo je odlomak iz mog prvog posta na ovom blogu, iz 14. decembra 2007. Odnosno iz perioda onlajn-medijskog optimizma, prisutnog i u ovom tekstu koji sam u to vreme napisala za sarajevski Netnovinar magazin.

Tri i nešto godine kasnije, Njujork Tajms je ozvaničio da je taj optimizam bio preteran. Te su rešili da vrate sistem plaćanja za čitanje tekstova u njihovom Internet izdanju (osim dvadeset besplatnih tekstova mesečno - moraćemo pažljivo da biramo):

For years, newspaper companies have been offering Web access free in hope that the online advertising market will cover their costs. But while online advertising has grown, it has not increased quickly enough to make up for the decline in traditional print advertising.

Ipak, ovaj korak je vrlo rizičan:

“The nature of how we access news online, in an episodic way throughout the day, tells me people just aren’t going to pay,” said John Paton, chief executive of the Journal Register Company, which publishes papers in the Midwest, upstate New York and Connecticut. “And of course there’s the 15-year history of people not paying. We’ve trained them not to.”

Šta će se desiti, videćemo.

Što se mene tiče, uvođenje plaćanja na moj najomiljeniji medijski sajt je jako veliki problem, ali...tako je kako je. Bare za sada.

Arianna Huffington na Twitteru slavodobitno kaže: "from now on, at @HuffingtonPost, the first 20 articles you view are free. of course, so are all the ones after that." Na šta joj se lako može odgovoriti da to i nije neki problem kad blogere ne plaća, a dobar deo sadržaja preuzima iz drugih publikacija.

Dodatak: Pristup NYT tekstovima će biti besplatan kad se stiže preko linkova na blogovima i drugde, a navodno i preko ovog Twitter naloga.

Pet godina Twittera i njegov zanimljivi tvorac

Mark Zuckerberga i Facebook smo svi apsolvirali, no Twitter je mnogima i dalje nejasan, a o njegovom tvorcu - Jack Dorsey - malo se zna.

Twitter ovih dana puni pet godina i Jack ovih sati twittuje o istoriji ove društvene mreže.

Za ljubtelje (i) dužih formi, Vanity Fair je u aprilskom broju objavio opširnu priču o njemu. Ispostavlja se da je, kao i većina onih koji su smislili nešto novo, jako zanimljva persona_

Dorsey may belong to Gen X, but he is a throwback to a kind of heartland idealism we associate with earlier generations. His optimism flows mostly from a St. Louis-bred spirit about our common life, democracy, and human potential. He claims his inventions all aim at the same goal: a society that works more efficiently and humanely. “My role as an observer and as a technologist,” he says as he strides through a San Francisco rainstorm, holding a big blue umbrella, “is to show everything that’s happening in the world in real time and get us to that data immediately, so we can change our lives even faster, with better knowledge.” (Urban strolls are one of Dorsey’s favorite activities, and he has specifically asked to be interviewed while meandering around San Francisco and New York.)

Čitajući pomenuti tekst u VF, iz koga saznajete i da se Dorsey, uz programiranje, bavio botaničkim crtežima, masažom, modom, i da su mu gradovi i mape opsesija od detnjstva, te da je mesto gradonačelnika Njujorka njegova krajnja ambicija, pomišljate - logično - da bi neki režiser već mogao da se sprema za the Social Network 2.

Photo source

Toni Parsons, novinar

Laguna je objavila knjigu O životu, smrti i doručku - zbirku kolumni popularnog romanopisca Tonija Parsonsa.

Na sajtu izdavača objavljen je i intervju sa njim iz kojeg prenosim deo razgovora koji se odnosi na njegovu novinarsku karijeru:

Vaša nova knjiga je zbirka kolumni. Pišete nedeljnu kolumnu za Daily Mirror i mesečnu za GQ. To je 64 kolumne godišnje pored pisanja romana. Sledi pitanje koje nervira većinu pisaca. Odakle vam ideje za sve njih?

Mislim da kada pišete kolumne potraga nikad ne prestaje. Stalno tražite materijal i razmišljate o sledećoj kolumni. Novinska kolumna je različita od magazinske i mnogo je više stvar trenutka. A rok za pisanje je mnogo kraći. Mislim da magazinske kolumne duže traju od novinskih jer kad pišete o vestima one zastarevaju i novi događaji ih pregaze veoma brzo. Takođe mislim da razmišljate samo o sledećoj kolumni, nema potrebe da znate o čemu ćete pisati sledećih deset kolumni. Otvorite um i srce i ideja se javi. Ako se ne javi bavite se pogrešnim poslom. Ali osećam se neverovatno počastvovanim što sam kolumnista i ne shvatam taj posao olako. Mislim da sam blagosloven.

Kako se borite protiv stvaralačke krize?

Postoje dva načina za rešavanje tog problema. Jedan je da se setite da vam je pisanje posao, i da ako ga ne uradite ljudi iz banke će doći i zapleniće vam kuću. To često pomaže. Drugi način je setiti se šta je o tome rekao Hemingvej. „Napiši jednu pravu rečenicu“. Ako uspete, otkrićete da je brana pukla i više nemate problem.

Ovde možete pročitati i odlomak - uvodni deo knjige.

Osmomartovski

The Power of Yoga

Newsweek Covers: Women Through the Decades

Pokrenite svoju radoznalost

OK, za 8. mart od mene tri naslovne strane (iz starih i novi(ji)h medija), dva teksta vredna čitanja, jedno generalno podsećanje/podstrek.

Malo li je?

Ah, da, evo i nekoliko starih postova na temu žena i medija:

Ženski internet

Ženski časopisi u Jugoslaviji 1960ih

Žene u medijima, dva slučaja za priču

Žene u medijima su zapostavljene

Moda, novinarstvo i cenzura

Da li su blogerke diskriminaisane?