Showing posts with label profesija novinar. Show all posts
Showing posts with label profesija novinar. Show all posts

Saturday, December 29, 2012

Happy 2013. Let's Mix Journalism and Academia

Since I belong to both journalistic and academic camp (along with being full-time media analyst), I often face misunderstanding of what I do and what is my 'real' calling. As if these things were impossible to combine; provided you had spent sufficient number of years in education and work.

Thus I'm glad to have found the text which tackles this issue: Can journalism count as an academic research output?

Journalism can and should count as an academic research output but it depends on what kind of journalism and what kind of research*. Journalism by its nature is provisional, topical and functional.  Academic research is supposed to be considered, comprehensive as well as both revised and reviewed. Yet, as part of academic research, journalism has various values.  Observation, investigation and deliberation are core functions of journalism that can fit into academic research paradigms. They can add dynamism to the often preconceived and over structured thought processes that the Academy encourages.

More thoughts on this topic on the web site of The London School of Economics and Political Science.

I hope we open our minds to some creative, fresh and brand new ideas in 2013.

Happy New Year!

Wednesday, August 15, 2012

The Newsroom i letnja šema

Mediji u Srbiji i u regionu uveliko su u letnjoj šemi, što znači da se redovne emisije ne emituju ili idu njihove best-of verzije (za neke programe to zvuči dosta ironično), novi programi čekaju oktobar, a domaće i strane serije repriziraju se...po ko-zna-koji-put. Sva sreća te smo imali Olimpijske igre.

U Italiji sam zapazila sličan pristup: Programi iz 'zlatnog doba', plus opisi i dijagnoze ekonomske krize i oštre krtike na račun premijera Montija na Berluskonijevim kanalima.

Preko okeana, HBO je, međutim, od 24. juna krenuo sa emitovanjem serije The Newsroom, u kojoj se bavi životom informativne redakcije imaginarnog Atlantis Cable News channel.

Dok o advokatma, lekarima ili policajcima postoje onolike serije i filmovi, život medija retko je obrađivan. I to je jedna od vrlina ove serije. Kao i to što obrađuje skorašnje i veoma poznate svetske događaje (kriza u Grčkoj, 'Arapsko proleće', ubistvo Osame bin Ladena...), ali i američke teme (kontroverze Tea Party, atentat na poznatu političarku). I to obrađuje na dobar i zanimljiv način, uz dobre glumice i glumce.
Okosnice radnje su profesija vs. profit, kvalitet vs. senzacionalizam, a značajno mesto imaju i društvene mreže, ili dileme da li se oni koji rade u tabloidima mogu zvati novinarima na isti način kao ljudi koji stvaraju informativni program.

Naravno, ništa bez ljubavnih priča..

Medijski stručnjaci i oni kojima je posao da pišu kritike imaju niz zamerki na ovu seriju. Ipak, zaniljivo je da su komentari čitalaca tih tekstova većinom u stilu: 'Kako god, meni se sviđa'. O tome govori i IMDB rejting od 8.8.
U mom domaćem uzorku, svi koji gledaju The Newsroom je vole.
Tako da, ako ste se pitali šta bi moglo biti novo - mogao bi biti The Newsroom.

Tuesday, June 5, 2012

Mediji, izbori, i kakva je veza između to dvoje

U prethodnom postu, koji beše davno, pisala sam o živahnoj sceni vezanoj za monitoring izbora u medijima. U međuvremenu sam i sama učestvovala u celom procesu, kroz Posmatračku misiju Kancelarije za demokratske institucije i ljudska prava OEBS-a (OSCE/ODIHR). Kao deo medijskog tima, bila sam uključena u analizu medijskog praćenja izborne kampanje - organizovan je monitoring medija ove organizacije (pet TV stanica i pet novina); takođe blisko smo sarađivali sa drugim organizacijama koje su radile monitoring, kao i sa urednicima, novinarima, predavačima na univerzitetu, članovima Saveta za borbu protiv korupcije, novinarskim i medijskim udruženjima (ANEM, NUNS...). Dva preliminarna izveštaja o nalazima Misije u dva izborna kruga dostupna su ovde i ovde. Finalni izveštaj i preporuke - o celom izbornom procesu, uključujući medije - biće gotovi za oko mesec dana. Veoma sam zadovoljna što su neke od tema i problema veoma bitnih za funkcionisanje medija u Srbiji, a prilično ignorisanih poslednjih godina, našli mesta u ovim izveštajima. *** U maju je promovisana publikacija "Medijske slobode Srbije u evropskom ogledalu". Ovu studiju pripremili su zajednički: Civil Rights Defenders, NUNS, ANEM, Local Press i NDNV, a izveštaj je napisala Jovanka Matić. Ova izuzetno bitna publikacija precizno pokazuje u kojoj meri Srbija poštuje 27 načela slobode medija prema kiterijumima Saveta Evrope. Ukratko: U potpunosti poštuje samo četiri od ovih principa. Više informacija o studiji i ona u celini dostupni su, između ostalog, na sajtu ANEM-a. *** Last but not least: Ekonomska situacija u medijima je sve gora. Dovoljna ilustracija su medijske vesti od 1. juna: Časopis Ekonomist prestao da izlazi, zaposleni u štrajku. Prestala da izlazi Pravda. Nakon nedelja štrajka, zaposleni u TV Avala, zajedno sa kolegama iz makedonskog Pinka protestovali ispred zgrade Pinka. Za one koji su čitali Izvešaj o medijima Saveta za borbu protiv korupcije, odgovor kakve veze imaju Avala i Pink nije teško dati. Da se vratim i direktno na temu iz naslova, kakva je veza između medija i rezultata izbora - komentar lista Mađa So često je ovih dana pominjan i citiran

Friday, March 2, 2012

Džuboks ili: Koliko će trajati to što radite?



Pisala sam ranije o časopisu Džuboks i njegovom značaju u jugoslovenskom društvu u procesu većeg uticaja Zapada, društvenih i muzičkih promena, usvajanja novih stilova...

U novom broju Vremena je, pred koncert koji obeležava trideset godina postojanja Partibrejkersa, opširan intervju - Zoran Kostić Cane, jedan jedinstveni.

Između ostalog kaže:

"Muzika ima terapeutsko dejstvo. Pa i svi ti "Džuboksi", koje sam od broja 54 počeo da kupujem, za svaki broj se budim i idem da ga kupim. I danas me to prati, stalno se raspitujem ko ima stare brojeve. Ja sad imam sve brojeve "Džuboksa", od prvog broja, a ove od broja 54 naovamo – te sam milijardu puta pročitao. Sve sam upijao. Oni su i dalje očuvani, kao i moje ploče."

Kad pročitate ovakve reči shvatite da teorija po kojoj novine žive jedan dan (ili sedam, trideset...), nekada definitivno nije tačna.
A onima koji se bave medijima podsećanje da njihov rad može biti živ i za nekoliko decenija. Naravno, ako to zasluži.

P.S. Popboks.com (sećate se?) ima online arhivu Džuboksa, barem jednog dela.


fotografija je odavde

Sunday, February 5, 2012

Tabloidni život jednog novinara



Mada film "How to lose friends and alienate people' nije my cup of tea (kao ni kritičarke NYT), onima koje interesuju mediji nije loše da znaju za njegovo postojanje.
Ovaj film nastao je po autobiogrfskoj knjizi britanskog novinara Toby Younga koji je u nekom momentu dobio priliku da radi za Vanity Fair. Ali je brzo otpušten pa se vratio natrag u London. Koliko sam shvatila iz novinskih tekstova, knjiga je daleko bolja od filma, ali pošto nisam čitala, ne mogu ništa da tvrdim.
U svakom slučaju, kroz film se može videti ponešto od toga kako izgleda život novinara-urednika-redakcije u UK i Americi u tabloidno-lifestyle magazinima, kako se grade (i ruše) odnosi sa zvezdama, kako na krajnji novinarski proizvod utiču osobe iz PR, ali i kakve su kulturološke razlike između ove dve zemlje ("U Americi novinari su deo establishmenta. U Engleskoj novinare svi mrze i baš nas briga za to", otprilike je tako glasilo...)
Za one koji bi da eventualno prave poređenje sa našim medijima slične vrste: Ovaj novinar u stvarnom životu završio je Oxford i preko Fulbright stipenedije bio na Harvardu. Tako da...

Thursday, February 2, 2012

Oh, Bill..



/Druga fotografija iz: NYT, 29. januar 2012/

To da seriju (uvek zanimljivu i lucidnu!) fotografija njujorške ulične mode koja se svake nedelje pojavljuje u Njujork Tajmsu fotografiše čovek od 82 godine za mene je veliko otkriće. Iako ovu foto-tekstualnu kolumnu u okviru omiljene rubrike-omiljenih novina pratim redovno.

A taj čovek je Bill Cunningham.
I to sam saznala o dokumentarcu snimljenom o njemu.

Film je od onih koje nikako ne bi trebalo propustiti.
Jer je osoba o kojoj govori nešto posebno.
I jer vas podseti da još malo razmislite o temama kao što su: Godine, strast, znanje. Posvećenost i vrhunski profesionalizam. I još: Sloboda, osmeh, vitalnost. I takav predivan osećaj za ono što je vizuelno upečatljivo i novo. I ponovo, takva jedna topla i draga duša.
Na ovim sibirskim temparaturama ima nekoliko stvari koje su heartwarming. Ovo je jedna od njih, definitivno.

Bonus: Tekst o filmu na blogu Dressful, i tekst o Billu u The New Yorker.

Friday, December 23, 2011

Podsetnik: Šta je Savet Evrope, a šta Evropski savet


image source


U domaćim medijima prisutna je česta zabuna: šta je Savet Evrope, a šta Evropski savet.

Obično se to dešava tako što se umesto Evropski savet napiše Savet Evrope, sa pretpostavkom da je to jedno te isto.
Evo objašnjenja šta je koja od ovih institucija, i čime se bavi:

Šta je Savet Evrope

Šta je Evropski Savet

Osim toga, Savet Evrope ima 47 članica (Belorusija je kandidat; Srbija je članica od 2003).
Evropski savet je jedna od institucija Evropske unije koji okuplja najviše predstavnike 27 zemalja članica (uskoro, sa Hrvatskom, 28).

Takođe, za Savet Evrope je bitno da 'nastoji da širom Evrope razvija zajednička i demokratska načela zasnovana na Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i drugim referentnim tekstovima o zaštiti pojedinaca'. Dakle, primarni fokus su mu ljudska prava. Evropska unija, pa i Evropski savet u okviru nje, bavi se čitavim nizom oblasti vezanih za zemlje članice i njihove građanke i građane.

Greška u navođenju institucije, osim ispravnim prevođenjem originalnog naziva, može se izbeći i tako što se obrati pažnja na to da li se npr. govori o tome da će se raspravljati o kandidaturi Srbije za članstvo u EU. Ako je reč o tome, onda je svakako u pitanju Evropski savet, a ne Savet Evrope.

Sve (mnogobrojne) institucije sa prefiksom 'evropski' nije, istina, lako poznavati i razlikovati, o čemu govori i ovaj post koji je napisao Cory Doctorow na Boing Boingu.

Jeste da su se već pojavili tekstovi tipa Where were you when Europe fell apart?, ali za sada stvari još uvek stoje ovako, pa bi bolje bilo naučiti ih.

***

Primeri pogrešnog navođenja institucija:

Danas - Vikend, 19.11.2011 Strana: 10
Gledajući kroz prizmu istorije, od 1945. godine do danas, ulazak zapadnog Balkana u Evropsku uniju značio bi stavljanje tačke na poslednji građanski rat u Evropi - ni manje ni više - rekao je početkom septembra u Beogradu predsednik Saveta Evrope Herman van Rompej, poručujući da je kamen temeljac tog ulaska regionalna saradnja. Sudeći pak po izjavama političara u regionu, sem saradnje na delu je i takmičenje, odnosno, borba za evropski prestiž.(...)

Blic, 29.11.2011 Strana: 2
Inicijativa Karla Bilta, šefa švedske diplomatije, da se pokrene dijalog Brisela i Prištine o situaciji na severu Kosova i položaju Srba severno od Ibra naišla je na veoma pozitivne reakcije evropskih diplomata i o njoj će se razgovarati na najvišem nivou već u četvrtak, na sastanku šefova diplomatije EU, potvrđeno je „Blicu“ u kabinetu Ketrin Ešton, visoke predstavnice EU za spoljnu politiku.
Mi smo pismo primili i za nas ono predstavlja povod za raspravu ove nedelje, kao i sledeće, vezano za odlučivanje Saveta Evrope o kandidaturi Srbije za članstvo u EU (...) rekla je juče za „Blic“ Maja Kocijančić, predstavnica za medije šefice evropske diplomatije Ketrin Ešton.

Kurir, 08.12.2011 Strana: 3
Intervju Dušan Šiđanski savetnik predsednika Evropske komisije
- Kako se navodi u dokumentu EK, koji je poslat Savetu Evrope i Evropskom parlamentu, Srbija je generalno ispunila uslove. Postoje sektori koji bi, iako je u njima primetan značajan napredak, trebalo da budu poboljšani.

Politika, 17.12.2011 Strana: A6
Ambasador Nemačke u Srbiji Volfram Mas izjavio je juče da se u zaključcima Evropskog saveta o tome šta Srbija treba da ispuni za dobijanje statusa kandidata ne pominje ukidanje takozvanih paralelnih institucija na severu Kosova i da Nemačka sigurno neće postavljati nove uslove Srbiji uoči odluke o statusu u februaru.
(...)Po njegovom mišljenju u zaključcima Saveta Evrope kojima je status kandidata odložen za februar nema ništa novo ni dodatno što Srbija treba da ispuni za dobijanje statusa.

/Council of Europe, European Council, Serbia, media, journalism, mistakes/

Tuesday, December 13, 2011

Ponekad vas mediji nenadano zabave

Portal Novog magazina, juče u epizodi 'Strejt department' (očekujem da će u nekom momentu korigovati grešku).
Ovde je raniji post o pokretanju Novog magazina
(Hvala Eric Gordy koji je skrenuo pažnju)

Thursday, September 8, 2011

Freelancing


OK, odmori su manje-više završeni, što pojedinačno, što uopšte; vreme je da se vratimo poslovima.

Pre oko nedelju dana u časopisu The Atlantic objavljen je zanimljiv tekst: "The Freelance Surge Is the Industrial Revolution of Our Time".
Između ostalog autorka piše:

It's been called the Gig Economy, Freelance Nation, the Rise of the Creative Class, and the e-conomy, with the "e" standing for electronic, entrepreneurial, or perhaps eclectic. Everywhere we look, we can see the U.S. workforce undergoing a massive change. (...) We're no longer simply lawyers, or photographers, or writers. Instead, we're part-time lawyers-cum- amateur photographers who write on the side.
Today, careers consist of piecing together various types of work, juggling multiple clients, learning to be marketing and accounting experts, and creating offices in bedrooms/coffee shops/coworking spaces. Independent workers abound. We call them freelancers, contractors, sole proprietors, consultants, temps, and the self-employed.

Još se navodi da je u Americi 2005. godine jedna trećina (!) radne snage učestvovala u 'freelance ekonomiji', i da je u međuvremenu broj onih koji na ovakav način zarađuju porastao. Na to je svakako uticala ekonomska kriza, ali su se mnogi opredelili za slobodnu profesiju i zbog veće fleksibilnosti 'that lets them skip the dreary office environment and focus on more personally fulfilling projects'.

***
Freelance rad nezaobilazan je i u medijskom svetu. Od honorarnog rada za medijske kuće, do pokretanja vlastitih - malih ili velikih - projekata.

U Srbiji je i to - očekivano - manje uspešno zaživelo.
Moja iskustva u tom pogledu su: No comment.

Što se tiče međunarodnih, situacija je bitno drugačija.
Neka su bila vezana za objavljivanje tekstova u raznim vrstama publikacija (linkovi na neke od njih su sa desne strane), drugi za medijske konsultantske gigove (to mi je omiljeni termin). U prvom slučaju, scenario je sledeći: Kontaktirate medijsku kuću i ponudite tekst na neku temu, dodajući kratak sažetak o čemu bi ste pisali i sa kime bi ste razgovarali. Opcija jedan: Nisu zainteresovani i to vam kažu ili ne kažu (ne odgovore; što je retko). Opcija dva: Zainteresovani su. Iz opcije jedan može nastati opcija dva tako što vas zamole da početnu ideju modifikujete: malo ili mnogo.
Mogu vam, ako su zainteresovani, poslati i neku vrstu uputstva za autore ili vam sugerisati da pročitate neke tekstove i obratite pažnju kako su napisani. Takođe vam mogu sugereisati šta ih posebno interesuje i koja vrsta sagovornika bi bila poželjna.
Tom prilikom će vam neizostavno reći i sledeće: Koliko tekst treba da bude dug, do kada da ga završite, koliko će vam platiti i kada će vam platiti.
Kada tekst pošaljete, slede uredničko/jezičke intervencije, zatim vas (obično) pitaju i da li se sa promenama slažete, a zatim se tekst objavljuje (nekad može doći do odlaganja, ako postoje druge, hitnije teme). I to je to.
Što se tiče medijsko-konsultantskih poslova, oni se mogu ticati dosta različitih aspekata medija: Evaluacija sadržaja, analiza medijskog ambijenta, preporuke za budući projekat, ili kombinacija više elemenata. Do ovakvih vrsta poslova se, iz mog iskustva, dolazi na dva načina: 1. Organizacija/kompanija kojoj treba usluga vas kontaktira ili na osnovu nečije preporuke, ili na osnovu onoga što ste već radili i pisali a našli su na Internetu; 2. raspiše se konkurs, na koji se prijavite. Ostatak je isti kao i kod novinarskog freelance rada: odmah ćete znati šta se od vas očekuje, do kada, po kojoj ceni. Ako ste bili dobri i vredni, javiće se opet.
I to je to.
Za kraj, evo i linka kao odličnom tekstu koji je svojevremeno napisao Dejan Anastasijević (čija su iskustva u tom polju velika): "Kako postati strani novinar u sopstvenoj zemlji".

Good luck!

Photo source za ovu i druge ilustracije na temu freelancinga

Thursday, July 21, 2011

Columbia University. Tradicija, inovacija i izuzetne ličnosti



Tokom boravka u Njujorku prošlog septembra, posetili smo i Univerzitet Kolumbija.


Tu smo razgovarali sa Džošom Fridmanom, šefom katedre za novinarstvo. I vrlo srdačnom i prijatnom osobom. Više o susretu sa njim u tekstu Andree Arzaba.

Pisala sam i sama o ovom dobitniku Pulicerove nagrade za novinarstvo u tekstu objavljenom prošle jeseni u Ekonomistu (biće to, inače, moj poslednji tekst u našim novinama dok se nešto bitno ne promeni).


Čisto kao ilustracija kakav je čovek u pitanju:
Džoš Fridman, dugogodišnji novinar, dobitnik Pulicerove nagrade 1985. za izveštavanje o gladi u Etiopiji, izveštač sa Balkana 90ih godina i član borda Komiteta za zaštitu novinara, još uvek pamti medijske ličnosti i organizacije u Srbiji. Na prestižnom njujorškom univerzitetu Kolumbija, gde smo i razgovarali, direktor je Međunarodnog programa na poslediplomskim studijama novinarstva. Njegova poslednja pozicija, pre dolaska u akademski svet, bila je: šef biroa Njuzdeja pri Ujedinjenim Nacijama. Kako je tih dana u toku zasedanje Ujedinjenih Nacija o ostvarivanju Milenijumskih razvojnih ciljeva (osam ciljeva postavljenih 2000. godine koji moraju biti ostvareni do 2015. godine, a među kojima su: borba protiv gladi, neravnopravnosti polova, borba za poboljšanje zdravstvene zaštite, protiv ugrožavanja životne sredine…) pitamo ga o tome kako je izveštavati iz Ujedinjenih Nacija. Njegov odgovor veoma je kratak: «To je nešto najdosadnije».

***

Ovih dana objavljen je u Njujork Tajmsu tekst o tradicionalnom kursu o književnom izdavaštvu na Kolumbiji: E-Book Revolution Upends a Publishing Course.
Bio bi to još jedan od tekstova o letnjim kursevima i promeni od tradicionalnog izdavaštva ka onom digitalnom, da nije ovoga: Kurs postoji od 1947. godine. Traje šest nedelja. Prvo je bio na Harvardu, a onda je premešten na Kolumbiju. Što je zgodno, jer studenti mogu i da se sretnu sa svakodnevnim životom u svetu izdavaštva, i to baš u Njujorku. Mnoge poznate ličnosti iz književnog sveta su završile kurs. Ne retko studenti već tokom njegovog trajanja dobiju posao.

Dakle, sasvim suprotno poplavi kurseva sumnjivog kvaliteta gde se obučavate za nešto, ulažete u svoje znanje i sposobnosti, tvrde vam da ste na najboljem mestu...A onda se desi...ništa. Pojave se novi kursevi, spin majstori i sveznajući edukatori.

Divno je znati da postoje institucije, makar i daleko, čiji ljudi i kredibilitet nisu pojeftinili.

Za kurs na Kolumbiji treba spremiti 6990 dolara.

Sunday, June 19, 2011

Žena ratnog reportera

U jednom od prethodnih brojeva Novog magazina objavljen je odlomak (isti ovaj) iz knjige "Are We There Yet" Rozi Vajthaus (Rosie Whitehouse). Autorka je bivša novinarka BBC i supruga novinara i ratnog dopisnika časopisa the Economist i drugih medija Tima Dzude (Tim Judah).
Devedesete su, sa malom decom (imaju ih petoro), proveli na Balkanu. Iskustva iz regiona uključujuju i život u Sarajevu na početku rata i napuštanje grada jednim od poslednjih aviona 1992. godine, život u Beogradu 1993. i tako dalje).
Završetak ovdašnjih ratova svakako nije kraj uzbuđenjima u ovoj novinarskoj porodici. Sledili su konflikti u Darfuru, Iraku..
U jednoj od kritika neko je napisao da je ovo idealno štivo ako pomišljate da budete ratni reporter(ka) ili da se venčate sa istim/istom. Evo i prikaza knjige u The Balkan Insight.

Thursday, March 10, 2011

Toni Parsons, novinar

Laguna je objavila knjigu O životu, smrti i doručku - zbirku kolumni popularnog romanopisca Tonija Parsonsa.
Na sajtu izdavača objavljen je i intervju sa njim iz kojeg prenosim deo razgovora koji se odnosi na njegovu novinarsku karijeru:

Vaša nova knjiga je zbirka kolumni. Pišete nedeljnu kolumnu za Daily Mirror i mesečnu za GQ. To je 64 kolumne godišnje pored pisanja romana. Sledi pitanje koje nervira većinu pisaca. Odakle vam ideje za sve njih?

Mislim da kada pišete kolumne potraga nikad ne prestaje. Stalno tražite materijal i razmišljate o sledećoj kolumni. Novinska kolumna je različita od magazinske i mnogo je više stvar trenutka. A rok za pisanje je mnogo kraći. Mislim da magazinske kolumne duže traju od novinskih jer kad pišete o vestima one zastarevaju i novi događaji ih pregaze veoma brzo. Takođe mislim da razmišljate samo o sledećoj kolumni, nema potrebe da znate o čemu ćete pisati sledećih deset kolumni. Otvorite um i srce i ideja se javi. Ako se ne javi bavite se pogrešnim poslom. Ali osećam se neverovatno počastvovanim što sam kolumnista i ne shvatam taj posao olako. Mislim da sam blagosloven.

Kako se borite protiv stvaralačke krize?

Postoje dva načina za rešavanje tog problema. Jedan je da se setite da vam je pisanje posao, i da ako ga ne uradite ljudi iz banke će doći i zapleniće vam kuću. To često pomaže. Drugi način je setiti se šta je o tome rekao Hemingvej. „Napiši jednu pravu rečenicu“. Ako uspete, otkrićete da je brana pukla i više nemate problem.

Ovde možete pročitati i odlomak - uvodni deo knjige.

Tuesday, January 25, 2011

Film o Njujork Tajmsu


Nakon Septembarskog izdanja (The September Issue), koji se bavi američkim časopisom Vogue, stiže Prva strana (Page One), sa podnaslovom: A Year Inside the New York Times. Film je prikazan u nedelju na aktuelnom Sundance festivalu.

Kako piše the Daily Beast, film je "ultimately a love letter to the Times, and to the kind of old-school journalism where facts are diligently checked, sources are given a chance to respond, and a level-headed sense of reason prevails over flashy, traffic-driving headlines."
Ovaj tekst navodi da se film bavi životom novine u godini obeleženoj finasijskim problemima i otkazima, i da prikazuje sukob tradicionalnih i novih medija, ali da je, povrh svega, NY prikazan kao 'adaptibilna životinja spremna da ide napred i prihvati nepoznato.'

Prve kritike su uglavnom jako dobre. Guardian je kritičniji, no tema je svakako zanimljiva, tajming odličan, te bi ga bilo lepo pogledati prvom zgodnom prilikom.

Wednesday, December 1, 2010

Persona: Dragan Babić



Emisija Moj Beograd sa Draganom Babićem, emitovana pre nekoliko dana (ako bi mene pitali, podcast bi bio više nego dobrodošao), podsetila me na to koliko je malo istinskih intelektualaca u našim medijima i koliko se to održava na kvalitet istih tih medija.
Poslednjih godina uglavnom je odsutan iz medijskog i javnog života. O tome ga je pitao i Playboy:

Playboy: Zašto vam se dopada anonimnost? Zar ne poželite, ponekad, javno da se opredelite, prokomentarišete nešto, pobesnite čak...
Babić: Opredeljivao sam se, usprotivljavao, komentarisao i bio besan, čak, čitavog života. Privlačnost našeg psihopatološkog društva sve više opada, neke reakcije se ponavljaju. Rođeni, svakodnevni komentatori života, mada uslovljeni vaspitanjem u našem psihopatološkom političkom društvu, pretvorili su svoje privatne traume, plitku naučenost i lukrativnu pristrasnost u prigodnu naviku.

A u intervjuu za Politiku početkom 2008. godine govori - oporo - o našoj medijskoj i TV sceni:

Istovremeno, na većini srpskih protočnih TV kanala danas građansku kulturu i obrazovanje šire reakcionarno nepismeni klovnovi (…) Održavanje i negovanje najnižeg ukusa za najniže društvene slojeve i strasti može se razumeti i kao osveta za dugo i bezuspešno potiskivanje palanačkog cerekanja i straha od napada. Koga taj kaljavi povratak u slobodu „komponuje”? Nekada mi se činilo da smo društvo sa osujećenim potrebama, a danas da smo društvo sa specijalnim potrebama. Vešta i prosta zloupotreba reči kao što su hrabrost, dostojanstvo i čestitost izbacila je iz srpske leksikografije i istorije skromnije i tačnije reči kao što su rad, znanje i napor.

Njegove reči su gorke, a rečenice zahtevne. Njegova autobiografska knjiga Putovanje na kraj jezika je, međutim, rasprodata. Dovoljnom broju ljudi je tokom ove decenije, očigledno, trebalo baš to.

Saturday, October 30, 2010

Moj tekst u Ekonomistu

U novom Ekonomistu je moj tekst o dešavanjima vezanim za septembarsko zasedanje Ujedinjenih Nacija u Njujorku i ljude i događaje koje sam upoznala tokom boravka tamo tih dana. Među njima su novinar, dobitnik Pulicerove nagrade, sada šef odseka za novinarstvo na Kolumbiji Džoš Fridman (Josh Friedman) - ovde je njegov tekst o savremenm medijima nedavno objavljen na sajtu sarajevskog Medija centra - i šta misli o izveštavanju o temama razvoja u svetu.
Takođe, i Melinda Gejts (Melinda Gates), koja je na TEDx skupu održala vrlo zanimljivo predavanje o tome šta se u različitim sferama (uključujući razvoj) može naučiti od Coca Cole.
Pisala sam i o napretku Srbije u ostvarivanju Milenijumskih ciljeva Ujedinjenih Nacija tokom prethodnih godina.
Ekonomist je zanimljiv časopis, tako da eto još jedne preporuke. Ja bih svom tekstu dala drugi naslov, no, dobro.
***
Drugi njujorški tekst objavila sam u Kolubari. Za razliku od Ekonomista, njega je moguće pročitati i online. U njemu: Ljudi, ulice, kafei, saobraćaj, MOMA...
Fotografije u oba teksta su moje.

Wednesday, August 4, 2010

Kako napraviti časopis?


Baš u vreme krize štampe poslednjih godina, pojavila su se dva filma koja su nam prikazala život u redakcijama - modnih magazina. U pitanju su, naravno, Đavo nosi Pradu (može se i čitati) i The September Issue.

Ovog leta, u Summer Blogu (na engleskom) urednice italijanskog Vogue France Sozzani možete čitati o istoj temi.
Na primer, o tome kako su se odlučili da jedan broj u potpunosti posvete crnim manekenkama. Ili, koja su radna mesta u okviru redakcije. Ili šta su istine, a šta zablude o radu u Vogue, ili bilo kom modnom magazinu.

Evo i nekoliko ilustracija:

Life at Vogue? Please forget about the Devil wears Prada. Miranda doesn't exist!
***
Planning a magazine is not a mathematical operation, it's the result of a series of encounters, exchanges of opinion with designers and editors, projects and ideas that photographers send with their suggestions for photo shoots or simple inspirations arising from events people talk about, from a new film to the discovery of a new model.
The release of a new issue is a mix of perfect organization and absolute randomness.

***
Each issue is a surprise, no matter if everybody likes it or not. You need to dare and not to be afraid of changing things. This was just to explain that yes, we do make plans, but what's unexpected and surprising is there, in front of us. You have to be able to see it, to catch it and to have the courage to take risks.
If we planned everything with extreme nit-picking, we would risk to bore both ourselves and our readers to death.

***
The work in a fashion magazine can be a dream and sometimes true hell. But you are never in a limbo!!!

Bilo bi zanimljivo čitati nešto slično i u domaćem kontekstu. Urednice i urednici, eto ideje...

update:

Jelenin tekst o pripremi broja modnog magazina u jednoj redakciji u Srbiji


Monday, July 26, 2010

"Niko mi nije pomogao, ostao sam na stanici sam kao kuče"



Izvor: 24 sata

Nekih dana, Teofil Pančić je i pisao o autobusu 83, baš tom i u kome je prebijen:

"Osamdesettrojka je, dakle, manje, a samim tim i više od „obične GSB-lajne“. Osamdesettrojka je rasna, sočna, punokrvna metafora, i zato je toliko nastrano volim, i zato je verno čekam, na blagi podsmeh Bližnjih. Uvek, naime, polazim od neviđeno glupe malograđanske predrasude da je to moj autobus, i da čekanjem i spremnošću da platim kartu obavljam svoj deo posla, i onda čekam da vidim šta će da se desi. Odavno sam, naime, shvatio suštinu socijalnog eksperimenta: lako za Hag, privatizaciju i ostale trice – poverovaću da je ovo ponovo Grad Za Ljude tek kada vidim da je neko vaistinu upristojio osamdesettrojku, to užareno, zapušteno središte Najmračnijeg Balkana!" Nađoh ovde.

Najmračniji Balkan, kao što smo se svi uverili, živ je i dalje. Itekako.

update:
U vestima B92 u 18. 30 pomenuli su isti ovaj Teofilov tekst, i citirali završne rečenice, sada tako direktno uznemirujuće

Monday, July 19, 2010

Sagorevanje mladog novinara

Ili novinarke, naravno.
Ovaj post ne govori o sagorevanju od vrućine, mada bi se i na tu temu moglo reći mnogo šta.
Njujork Tajms u svom tekstu od 18. jula piše o stanju u medijima:

"the state of the media business these days: frantic and fatigued. Young journalists who once dreamed of trotting the globe in pursuit of a story are instead shackled to their computers, where they try to eke out a fresh thought or be first to report even the smallest nugget of news — anything that will impress Google algorithms and draw readers their way.
Tracking how many people view articles, and then rewarding — or shaming — writers based on those results has become increasingly common in old and new media newsrooms."

Neki mediji, kao na primer Gawker, plaćaju svoje novinare delom i na osnovu toga koji su tekstovi najčitaniji. Ekran, kao na slici (iz pomenutog teksta u NYT) na svaki sat pokazuje najčitanije tekstove dana, zajedno sa prezimenom autora.
Ovakav način rada i stalne borbe za čitaoce i klikove dovodi do vrlo brze fizičke i mentalne iscrpljenosti i čestih promena u redakcijama.

Ponekad, čelni ljudi u redakcijama ipak shvate da su stvari postale prebrze i prekomplikovane za mnoge zaposlene. Evo primera:

Still, Politico management seems to be trying to soften some of its rough edges. Employees recently received an e-mail message informing them that they had been entered in a drawing to win an iPad. The catch: they would all be required to wear a name tag for a day in the spirit of fostering friendly workplace conversation.

Pitam se kakva su iskustva na ovu temu u našim redkcijama?

Sunday, May 30, 2010

Evrovizija na RTS


Finale ovogodišnje pesme Evrovizije održano je sinoć. Utisci i interesovanja su različiti, ali jedan od utisaka koji imaju veze sa temom ovog bloga je voditeljka RTS prenosa Duška Vučinić-Lučić, koja je ujedno i višegodišnji PR našeg evrovizijskog tima. Mnogi gledaoci nezadovoljni su njenim pristrasnim i nekolegijalnim komentarima a kao ilustracija evo jednog od komentara na sajtu B92:

Lena je bila najbolja, Milan nije mogao biti bolji, ali moram i na prenos da se osvrnem... Onakvo perfidno verbalno diskvalifikovanje svih favorita (iz ugla komentatorke naših takmaca za prvo mesto:-), pa nekolegijalan odnos kroz spominjanje greške kolege kod prevoda "koštice", to nije bilo ni malo u duhu Evrovizije! A tek sto nije videla utrčavanje navijača za vreme Spanske pesme, pa nas jos ubedjivala da se to nije ni videlo na televiziji, pa za vreme glasanja omalovazavanje svih kulturnih i interesantnih izvestioca iz zemalja učesnica, nadam se da su dovoljni razlozi da se dotična komentatorka uputi na neki kurs PR-a gde će joj prva lekcija biti da isticanjem tuđih nedostataka i mana se ne stiču poeni za svoj cilj... Mozda bi bili i bolji, ali sa takvom karijeristkinjom u ekipi, bolje se nije moglo!
Posebne čestitke Norvezanima za organizaciju i od mene, baš u inat Njoj!
(Genije, 30. maj 2010 01:37)
Preporučujem (+419) Ne preporučujem (-23)

HRT su kablovski operateri isključili na početku prenosa, te je RTS bio jedina opcija.

Zanimljivo rešenje za praćenje reakcija ljudi iz cele Evrope bio je Twitter. Utisci se i dalje mogu pogledati preko hashtagova Eurovision, Eurosong, ESC, Evrovizija.

Monday, May 24, 2010

Za slučaj da ste se brinuli kako žive novinari u Luksembugu...

Tamara Skrozza u Vremenu od 20. maja piše reportažu iz Luksemburga, u kojoj se u jednom delu bavi i medijima i novinarima u ovoj zemlji:

"U redakciji jednog luksemburškog dnevnika dočekuje nas kolega koji kao da je izašao iz modnog magazina. Iako ni mi nismo baš "za bacanje", naspram njega izgledamo ko sirota rodbina. Baš kao što on ne liči na novinara, tako ni redakcija ne liči na redakciju. Hodnici kao bolnički, toaleti kao u najskupljim restoranima, konferencijska sala upeglana i ušminkana, nigde žive duše.
"Koliko prosečno zarađujete?"
"Zavisi, od slučaja do slučaja..."
"Ali, eto, u proseku... Običan novinar u običnoj redakciji...?"
"Kažem, zavisi... Od tri do oko šest hiljada evra."
Međutim, nije to ništa čudno ako se pogleda statistika. Više od 80 odsto Luksemburžana redovno čita jedne ili nekoliko dnevnih novina, više od 75 odsto kupuje nedeljne i mesečne magazine. To bi bilo isto kao kada bi u Srbiji pet miliona ljudi redovno čitalo dnevne, a četiri i po miliona nedeljne novine. "

U Srbiji, međutim, nešto preko dva miliona stanovnika, tj. nešto preko 40 posto čita dnevne novine.



Metodologija fact-checking sajtova

Jedan tekst od pre pet godina, i dalje može biti koristan, mada su se stvari svakako izmenile u međuvremenu.  FACT-CHECKING SAJTOVI -...