Pravac u 2010.

I srećna i slatka, i istrajna, i dobronamerna.

Naravno, ne činite drugima ono što ne bi ste želeli da oni čine vama.

Čestitka Narodne biblioteke

Za razliku od Google čestitke, mislim da je ova koju je, na osnovu materijala iz posebnih fondova - od starih čestitki - napravila Narodna biblioteka Srbije, divna. Topla, zanimljiva, osmišljena tako da populariše deo njihove bogate aktivnosti na očuvanju i prezentiranju kulturnog nasleđa.

Kad smo već kod kraja godine, Interneta i Narodne biblioteke, podsećam da je on u oktobru na skali Google page rank imala najvišu ocenu - 10. Kako to već biva, duhovi u domaćem Internet prostoru su se dosta uzburkali tim povodom. Ocena za Narodnu biblioteku je danas osam. Bez obzira na ocenu, ona svakako radi neke vrlo značajne stvari na digitalizaciji različitih vrsta štampanih i drugih sadržaja. Znam i primer šezdesetpetogodišnjaka koji je dobar deo skromnog staža na netu proveo izlistavajući na njihovom sajtu digitalizovanu Politiku (1904-1941).

Promašena Google čestitka

22. decembra dobila sam na mail ovu Google čestitku.

Koju smatram potpunim promašajem i upadljivim primerom nefunkcionisanja lokalizacije njihovog servisa.

Prvo, jako mi smeta odluka da Google na srpskom funkioniše samo na ćirilici. To je jedan od razloga zašto ga uvek koristim na engleskom. Ali, postoje slučajevi kad to nije moguće. Kao na primer moj omiljeni Google Translate. Koji smatram ekstremno korisnom alatkom. Sve dok ne dođe do toga da vam treba prevod sa engleskog na srpski. Jer prevedeni tekst dobijete samo na ćirilici. Zašto, pitam se?

Drugo, ako se korisnicima već čestita Božić i to na lokalnom jeziku i pismu - iako je po meni mnogo neutralnije i prikladnije čestitati Novu godinu - zašto onda čestitati nama u Srbiji na ćirilici 22. decembra, kad do tog ćiriličnog Božića ima više od dve nedelje? Podjednako važno: Šta je sa verskim praznicima drugih konfesija, i sa agnosticima i ostalima? Mislim da je za ovako globalnu kompaniju pretpostavljanje nečijeg religijskog opredeljenja neprimereno.

Treće, zašto u toj istoj ćiriličnoj čestitci koristiti hrvatske izraze? Ne da mi oni smetaju ili da ih ne razumem već, ako se već pismo i jezik lokalizuju, zašto se posao ne odradi do kraja i dobije jedna zaokružena i smislena celina?

Najzad, pozdravno obraćanje glasi 'Poštovani'. Korisnice se ne uzimaju u obzir kao takve.

Sa svim ovime, mene zaista ne interesuje ni šta u čestitci piše ni kakva se akcija sporovodi.

Od Google stvarno očekujem više.

Novine u snegu

Po ovakvoj hladnoći i snegu, kome je još do novina.

U 13.15 juče, 24 sata su se još uvek mogla pokupiti.

Do-it-Yourself e-Government

Postoje slučajevi kada se - umesto da samo sede i na prazno diskutuju, za barskim šankom ili svako ispred svog kompjutera - ljudi u stvari okupe i nešto urade.

Takav je slučaj bio i sa geekovima ('we are geeks, we live in the Internet') okupljenih oko britanskog online projekta MySociety. Ljudima su jednostavno neke stvari lokalno smetale, druge su im nedostajale na nacionalnom nivou, i oni su ih stvorili. Ideja iza celog projekta je: "Create world as you would like it to be and wait for the reality to catch up."

Tony Bowden iz ovog projekta danas je održao prezentaciju stvari koje rade, kao i poziva za slične projekte koji mogu konkurisati za pomoć OSI.

U nastavku su moje beleške sa ove prezentacije koje će, nadam se, pojasniti o čemu se radi:

- Zahvaljujuci ovom sajtu je oko 200 000 ljudi pisalo svojim poslanicima i odbornicima

- Na sajtu postoji mogucnost da se npr. ukuca postanksi broj i da se izlistaju imena svih poslanika u toj oblasti i formular preko koga se oni mogu kontaktirati

- Postoji jednostavan formular preko koga se moze uputiti zahtev za informaciju na osnovu Zakona o dostupnosti informacija

- Deo koji se zove FixMyStreet - strana preko koje se mogu na jednostavan nacin upisati komunalni i slicni problemi u nekoj ulici i uputiti lokalnoj vlasti.

Sve informacije su svrstane u nekoliko kategorija: new problems, recently fixed, old fixed, not done

- Prezentacija na vizuelno atraktivan nacin informacija sa zasedanja parlamenta (sa slikama, video zapisima preuzetim sa BBC...)

- Deo koji se zove Voting Records - istorija kako je koji poslanik glasao u razlicitim pojedinacnim situacijama (kod kojih odluka je bio za, kod kojih protiv). To se radi tako sto preuzimaju skupstinske podatke (koji su ocigledno javno dostupni), ali ih prezentiraju tako da to bude pregledno, jasno i zanimljivo. Tako da mogu kasnije biti pozvani na odgovornost, ako se npr. u kampanji zalazu za neke stvari, a u stvari ne glasaju u skaldu sa tim.

- Objavljuju se i sve dostupne informacije o prihodima, putovanjima, troskovima...svakog poslanika

- Lista i statistika politicara prema tome koliko su odgovarali na pitanja i zahteve na sajtu, koliko cesto i slicno

- E-petitions: Moze da se pokrene peticija, da se pregledaju stare...

- Najveci broj stvari na sajtu je automatizovan - uglavnom imaju programere, koji podese da se informacije skupljaju sa razlicitih strana, prema gore navedenim tematskim oblastima. nemaju istrazivace, analiticare i slicno. Takvu vrstu projekata bi i voleli da vide

- Ceo sistem je otvoren, baziran na open source, sa svim kodovima i podacima dostupnim za preuzimanje i dalje koriscenje. Tako su i pokrenuti ovakvi sajtovi u razlicitim zemljama

Invitation for community media researchers

Although this blog is in Serbian (there is Google Translate button on the right), I will use the second anniversary to skip this rule and launch an invitation in English.

As I am in the process of preparing PhD thesis with the topic: Community Media in Europe and the Possibilities of Adopting Good Practices in Serbia, I would like to kindly invite researchers in the field who land here to contact me with: links, examples of media outlets or of relevant country policies, questions, information about seminars, conferences or fellowships...

In short, anything that could facilitate and enrich my research, and add some additional perspective, insight and idea. (Alternatively, you could send some good food recipes, they are useful too*).

My contact address is: larisa[dot]rankovic[at]gmail[dot]com

Thanks.

Blic: Lista najmoćnijih žena u 2009.

I ove godine Blic objavljuje svoje tradicionalne liste najmoćnijih u Srbiji. Počeli su sa listom najmoćnijih žena.

Izdvajam one koje su iz oblasti medija (u zagradi je mesto koje su zauzimale prošle godine). Na sajtu Blica možete naći čime se bave:

3. Sonja Liht (1)

7. Jelena Drakulić-Petrović (8)

18. Brankica Stanković (127)

38. Olja Bećković (38)

41. Ljubica Marković (42)

62. Nada Popović-Perišić (-)

63. Dragana Nikolić-Solomon (63)

74. Milica Mitrović (75)

75. Mira Adanja-Polak (76)

78. Branka Đukić (-)

80. Ružica Mevorah (80)

83. Ljiljana Smajlović (35)

85. Nataša Vučković-Lesandrić (-)

86. Nadežda Gaće (88)

Balkan viđen očima zapadne Evrope

Nedavno je u izdanju Mirovnog instituta iz Ljubljane objavljena knjiga "A long way home: Representations of the Western Balkans in Political and Media Discourses". Autorka je Tanja Petrović.

Ona je na primeru prvenstveno slovenačkih medija - štampanih i online - uradila diskurzivnu analizu govora o Balkanu javnih ličnosti (većinom političara) i medija o zemljama Balkana. Njihov pristup ovoj temi je u mnogome sličan modelu prisutnom u medijima zapadnevropskih zemalja.

Evo malo ilustracije onoga o čemu knjiga govori i zaključaka do kojih je Tanja u analizi došla:

The attitude of member states towards individual candidate countries is ambivalent and dependent on the concrete interests of each eu member. By and large, it can be said that the attitudes range from paternalistic support to pressure, conditioning and control.

(...)

In discourses through which the identity of contemporary Europe (that is, the EU) is shaped and legitimized, the Balkans have also increasingly become part of the “third world” – numerous researchers concur with the view that the “representation of the Balkans as the ‘European third world zone’ helped create the impression of so urgently needed collective identity and the sense of the European Union.”

Pošto je cela knjiga slobodno dostupna u e-formatu, možete je preuzeti i čitati ovde.

Mene na najpozitivniji način podseća na knjige Marije Todorove i Edvarda Saida. Korišćen je i Fukoov pristup analizi diskursa. U svakom slučaju, značajan doprinos prevazilaženju crno-belog pogleda na pitanje EU integracija i uloge medija u tom procesu.

photo credit

Ko želi medije, a ko smrt medija

Godina se približava kraju, vreme je za svođenje računa o njoj.

Tako i Arianna Huffington (Ariana Hafington), prošlogodišnja medijska ličnost godine prema izboru čitalaca magazina I Want Media.

U ovoj godini ispalo je - prema nekima - da ona i drugi vlasnici agregatora vesti (news agregators) u stvari žele smrt medija, bar onih tradicionalnih, posebno štampe. (Primetimao da se ove godine među Google ad-sense reklamama našla i ona koja kaže: Journalism is Dead)

U opširnom tekstu pod naslovom "Journalism 2009: Desperate Metaphors, Desperate Revenue Models, And The Desperate Need For Better Journalism" ona se osvrće na sve glasnije kritike kritike Ruperta Murdocha i drugih da su sajtovi poput njenog

"parasites," "content kleptomaniacs," "vampires," "tech tapeworms in the intestines of the Internets," and, of course, thieves who "steal all our copyright."

Njeni protivargumenti su raznoliki: Od toga da mediji koji ne žele da ih linkuju news agregatori mogu slobodno da onemoguće Google indeksiranje, do toga da i sam Murdoch ima brojne news agreagotore. Njeni argumenti tiču se i tvrdnje da publika ima pravo i sa razlogom želi da na Internetu prima što više informacija, besplatno, ali takođe želi da nastavi da te informacije komentariše, linkuje i na druge načine obrađuje.

Po njoj, uloga i građanskog novinarstva i profesionalnih novinara ostaće potrebne. Pred kraj teksta kaže:

At the Huffington Post, and at the Huffington Post Investigative Fund, we deeply value the role of professional reporters and editors, and have dozens of them on payroll. And we think the value of editors will only increase as the constant stream of information coming at us continues to swell -- making trusted guides and curators more and more essential to keeping us from being swept away.

But there is no denying that thousands and thousands of other people want in on the process and have much to contribute to it. And that number will only continue to grow. To deride the value of their contributions is to completely misunderstand the world we live in.

Po meni: Da li je ono što se sada dešava potpuno fer prema novinarima, urednicima, pa i nekim od tradicionalnih medija? Ne. Da li je moguće stvari vratiti na raniji nivo? Nije. Ono što je potrebno jeste razviti biznis modele za novo stanje stvari. Da li je to lako? Nije.

Šta vi mislite?

Photo credit, Arianina Twitter stranica

Zajednica i radio

O medijima zajednice, ili medijiam građanskog društva pisala sam više puta, malo konceptualno, malo na primerima.

Iz jednog izveštaja o raspravi održanoj u Hrvatskoj na temu zašto i kako pomoći ovakvim medijima (primetite da kod nas nema ni tih medija ni pomoći ni rasprava) našla sam zanimljiv deo o primerima medija zajednice u Velikoj Britaniji:

[community radio] može funkcionirati sasvim lokalno, poput onog koji radi samo u vrijeme teniskog turnira i u sklopu teniskog kompleksa u Wimbledonu, ili pak periodički, kao Radio Ramadan koji tijekom svojeg svetog mjeseca slušaju muslimani. Na sjeveru Engleske postoji i nekoliko postaja koje emitiraju isključivo za treću dob, a program čine, na primjer, penzioneri koji čitaju dnevni tisak za one koji više ne mogu sami ali još uvijek čuju, dok se u podlozi smije vrtjeti samo glazba napisana prije 1950. godine. No, postoje i slični korisni programi za nešto mlađu populaciju, s jednako blagotvornim učinkom. Radijska postaja 11 FM u Leedsu, na primjer, tvrdi da je samo mjesec dana nakon uvođenja programa za mlade u tom području stopa kriminala pala za trideset i tri posto.

Postavlja se (retoričko) pitanje: Da li su građani u Srbiji ili Hrvatskoj baš toliko zadovoljni svojim komercijalnim i državnim (tzv. javni servis) medijima da im ne trebaju mediji građanskog društva?

photo credit

/community media, alternative media, Serbia, Croatia, UK/